I onda je stigao poziv.  Grupa studenata iz Amerike krenula je od Beograda, kroz Bosnu, sve do Dubrovnika, da uče o istoriji ovog tla. Nisam bila sigurna koja je tačno moja uloga, ni kako da se smestim među tuđa očekivanja i sopstvenu tišinu. Ali krenula sam s njima — da dopunim pukotine između činjenica i teorija, da prevedem tišine, da im pokažem gde priča zaista počinje da boli.  Tranziciona pravda na Balkanu je kao pokušaj da popraviš kuću dok ti neko skida krov i tvrdi da nije ni postojala. Herojski posao za budale — tako to nekad izgleda, posebno kad te država tretira kao izdajicu, a komšija kao grešku u sistemu.  Kroz Beograd, Brčko, Sarajevo, Mostar, Dubrovnik — išla je grupa nas, neki domaći, neki ne znaju gde počinje Drina a gde prestaje. Pitali su me, iskreno:  Zašto je ovde ovako teško?  Odgovori nisu u muzejima. Nisu ni u vodičima.  Nalaze se u pogrešnim ćutanjima, u prezrenim organizacijama, u ljudima koji nikome ne trebaju dok ne počne da puca. Civilni sektor je jedan od poslednjih linija fronta — bez oružja, bez podrške, sa pretnjama u pošti i premorenim telima na sastancima bez klime. Ali još diše.  Još se bori.  I još pravi kafu za goste.  Nacionalizam se danas ne dere — ne mora.  Smeška se iz fotelje, šapuće kroz udžbenike, dodaje ti so na ranu, a ti ga još pitaš treba li mu hleba. Institucije ćute. Mediji viču ono što treba i ne treba.  Ali narod?  Narod te pita jesi li gladan.  U Beogradu — hiljade krvavih šaka i po neki štićeni nacionalistički stih u mraku. Brčko — ni tamo ni ovamo, ali uvek neko pored reke da te pita odakle si. Sarajevo — sećanja kao mina, ali kafu ti sipaju sa dve ruke.  Mostar — bol u boji, podeljen grad, i novovenčani par na mostu koji spaja ljude više nego država. Dubrovnik — turisti, kamen, i tišina koja zna.  Rad civilnog društva ovde nije zahvalan, ni poštovan, a ponekad se čini da nije ni poželjan. Ali je jedno od onih koje nije zaboravilo širiti značenje reči mi.  Mi — preko vidljivih i nevidljivih linija, preko trauma, preko bezukusnog cinizma nakon kojeg sledi tačka.  A dok su me pitali kako izdržavamo,  dok sam objašnjavala šta znači živeti pod pritiskom i raditi u zemlji koja ti stalno šapuće da ćutiš — nisam im samo pričala, podsećala sam se.  Nešto me drži.  Drže me oni koji ostaju.  Oni koji spajaju razrušeno,  podižu nemoguće,  i još ti sipaju drugu čašicu dok pričaju o izgubljenima.  Ovaj Balkan — ljubazan do bola.  Zatvoren kao rana.  Otvoren kao rana, krvari priče.  ali i dalje pleše — loših kolena i raširenih ruku,  kao da je zaboravio kako da ih sklopi.  I kafa je i dalje svuda svetinja; turska, bosanska ili espreso —  služi se sporo, kao da bi vreme moglo da oprosti  ako mešaš dovoljno nežno.